My Kingdom

...most se pruzi gdje ja stanem...

07.03.2007.

DO VIDJENJA I CITANJA...ZA NEKO VRIJEME

Dragi i postovane bloggerice i bloggeri, Vas nekoliko koji s vremena na vrijeme svratite i do mene.

Neki od vas znaju, a neki ne, da mi se majka iznenada razboljela. To je i razlog sto odlazim na neodredjeno vrijeme kuci, da pomognem majci, obavimo pretrage, ustanovimo dijagnozu i otpocnemo lijecenje.

Nada da ce ipak biti sve u redu je prisutna i unatoc brigama i neizvjesnosti, gajim optimizam i vjeru.

Vama zelim sretan ostanak, sto manje briga i problema.

Ako uspijem i stignem do neta, javit cu se, kao i priviriti na vase blogove.

Do nekog novog druzenja, nekad...

Puno pozdrava,

Love,

T.

 

 

01.03.2007.

DALJINA

Taman pomislis, u redu je, smirilo se.

Pomislis, moglo bi se uzivati u josh kojem trenutku zivotne radosti. Osvjeziti optimizam u pesmimisticnoj realnosti, dodje nesto, lupi iznenada i podsjeti, da je zivot tek niz borbi i problema, vishe padova nego uspona, vise briga nego radosti.

Pomislis, lijeno je poluproljetno vrijeme, mozda bas pravo da nazovem majku, da cujem sto se dogodilo u zadnja dva, tri dana otkako smo se zadnji put "site" napricale.

Dobro pomislih, samo na pricu sto se sve dogadjalo u zadnja dva, tri dana ostadoh na par trenutaka bez teksta.

Bolovi, napadaji 11 puta od jucer i nocas. Nalazi koje mi ne zna objasniti.

Osjecaj da bih izletila najradije sad iz ove koze i teleportirala se u lijecnicku ordinaciju u kojoj sada sjedi, da budem blizu, da cujem sta nije u redu.

Ne muci me nostalgija. Kad malo bolje razmislim, nikada i nije.

Samo me muci, obicno vjesto sakrivena u podsvjesti, muci daljina. Ovih tisucu i nesto milja, koje ne mogu preletiti u minutama.

Nema mi druge, barem danas. Moram pricekati josh sat, dva da cujem.U medjuvremenu mogu samo da se molim i nadam, da je rijec o necem prolaznom, necem lijecivom, necem sto ce mi malo smiriti ove uzburkane misli i srce sto tuce ritmom straha.

 

 

 

22.02.2007.

BILO NEKAD NA RIBAMA

MOJOJ ANI -
Za smisao, ljubav i zivot



Crvena  limena kutija vazno se kocoperila nasred stola,  pokrivenog kockastim stolnjakom  cije su prvokutne linije titrale u odbljescima vatre iz stednjaka, brizno ociscenog dan ili dva ranije.
Ponekad tek, iz stednjaka bi dopirao zvuk drva i kucena (ujesen orunjenog kukuruza)  kojima je cesto znala podloziti vatru.
Zvuk tako iznenadan, britak, poput onih zvukova kada skupina djece uz smijeh i vrisak protrci ulicom, baci pod prozor petardu kupljenu ispod kirvajske satre, pa iz predvecernje molitive i prebiranja krunice prenu neku
baku sto tik do prozora sjedi i na put gleda.

I ti su zvukovi nekoliko puta nju prenuli, ali ne i prekinuli. Bila je u svojim mislima, predana molitvi; svom svakodnevnom ritualu, negdje u nekom svijetu gdje je ovozemaljske boli doticale nisu.
Pogled mi je lutao izmedju crvene limene kutije i stednjaka koji je tako veselo pucketao i prisjetih se na trenutak svog prvog citanja “Sume Striborove”:
“…Dalo se baki na cudo, sto je ovo ovako u noci, i ona udje u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono se na ognjistu istom rasplamsale luci, a oko plamena zaigrali kolo »Domaci«, sve sami muzici od jedva po lakta. Na njima kozusi, kapice i opancici crveni kao plamenovi, kosa i brada sive kao pepeo, a oci zarke kao zivi ugljen. Izlazi njih sve vise i vise iz plamena, svaka luc po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vriste, prebacuju se po ognjistu, cikcu od veselja i hvataju se u kolo….”


Sutjeh te trenutke, otpustivsi kocnice ove moje masine prema nekakvom miru, spokoju, gotovo blazenom osjecaju. Cekala sam da ona zavrsi svoj “ritual” kako smo pocesto znali, pomalo u sali I “peckavo”, nazivati njene predvecernje molitve.
Pogled na srebrom obojanu cijev stednjaka (onim bojama sto se pakiraju u male staklene bocice koje je sada vec vrlo tesko u trgovinama naci) i divne medine sape raznih oblika u toj crvenoj limenoj kutiji, donese lagani smijesak na moje lice. Stajao je na mom licu; postojan, zapecacen nekim posebnim zigom, kao
mali spomenik tog kasnog poslijepodneva Bozica 1995. godine.
I samo ponekad zatitrao.
Da li od odbljeska vatre zbog koje je sve plesalo u toj maloj sobi,praveci sjene najneobicijih likova po zidovima koje sam tako cesto u djetinjstvu izmisljala ili je smijesak titrao zbog suza dragosti u grlu zaustavljenih? Tko bi znao? Ne razmisljah tada.

A tek mirisi? Mirisi uspomena tako bezvremenski utisnuti u moja sjecanja, isprepleteni kao najfinija cipka.
Medine sape, umijesene od brasna, domacih jaja, (“znas kcerko,” govorila mi je, nazivajuci me kcerkom bas kao sto sve bake u ovom nasem selu svoje unuke kcerkama zovu, “to su jaja od one kokosi koje se nikako nije dala “nasaditi proslog proljeca) oraha i bozanstvene vanilije.
Prhke, “uvaljane u staub” secer, (koji se prosipa i leti na sve strane sa svakim novim, slasnim zaloganjem), medine sape, specene nekoliko dana prije Bozica, s namjerom da potraju barem tamo negdje do Tri kralja, jer tada ce tek i biti prave. Mekane i socne.

Pa miris borovih grana koje je teskom mukom otkinula svojim starackim rukama? I one kuglice  koje je povjesala po njima ne bi li ukrasila dom. Kuglice – ljuske oraha obojane srebrnom bojom, onom istom, kojom je bojila cijev svoga stednjaka i tek ponegdje, oni secerni bomboni umotani u crveni, zeleni i zuti staniol papir (koje sam tako rado i nestrpljivo nekada u djetinjstvu odmotavala i dugo cuclala unatoc prijekornim maminim pogledima) koje je kupila od svojih dragih prijatelja, licitara iz Slatine.

Sjecam se; pogledah kuhinjski namjestaj, s onim velikim, starinskim ormarom i opet se nasmijesih na zelenu boju kojom ga je obojila. I ta je zelena bila njena uspomena na ogromne redove kave koju je od izlaska do zalaska sunca brala na nekoj dalekoj plantazi “Santa Maria”, tamo negdje u zaledju Salo Paola, u Brazilu do kojeg je plovila mjesec I pol. Neke, meni jako daleke, 1919. I mada je desetak godina kasnije ponovo bila na brodu, ploveci nazad, kuci u jedno malo selo u Slavoniji, ta je plantaza i ta zelena brazilska boja ostala jedna od trajnije urezanih boja u njenom portretu.
A da je samo pretpostaviti mogla koliko je crne boje ceka? Da li bi odustala i ostala? Da li bi prekinula svoj neizvjesni hod prema ovom trenutku u kojem nas dvije sjedimo u to kasno  bozicno poslijepodne u ovom dijelu svijeta, u zemlji tek iz rata izasloj. Opustosenoj i izranjavanoj, kao sto je i ona, toliko puta, previse puta bila u svojih 90 godina.
Nekoliko drzava, tri rata, jedno jedino dijete, a i njega vec odavno nema.

Tko zna? Nitko? Onaj Gore?
Ipak, varam se. Zna ona. Sigurno zna. Iako nikada izrekla nije.

I gledala sam  te staracke ruke i plavicaste vene koje se tako dobro vide, strse na povrsini koze, kao da hoce da iskoce van. Tu finu mrezu kojoj ne vidis ni pocetak ni kraj, samo ih pretpostaviti mozes.Mreza tako nalik njenoj zivotnoj misiji ovdje. Sto su sve te ruke doticale, kojim sve i kakvim vodama lice umivale? Sto je sve kroz njih proslo, iscurilo kao pjescanik na satu?
Gotovo grcevito, pokusavam zamisliti mladu djevojku koja je desetak dana ranije u AustroUgarskoj koja se raspadala, sahranila majku.Kako u narucju, prelazeci mutne dravske vode s madjarske na hrvatsku obalu, (prodornim pogledom zelenih ociju pokusava proniknuti kroz vodenu izmaglicu na onu “drugu stranu”) drzi deset dana starog brata.
Kako ide u buducnost koja joj se mutna o maglovita morala ciniti, bas kao i teske vode
Drave sto se i tada valjahu koritom. Djevoku koja uskoro gleda stanice Beca, Marseja, prolazi Gibraltarom. Sto li je mislila, kako li se osjecala ugledavsi Atlantik. Koji su je strahovi mucili?
Koja ju je zelja mucila, pa i natjerala da se vrati, da umjesto kroz redove stabala kave, desetak godina kasnije, ponovo prolazi redovima zrelog kukuruza cija osusena komusina, tek zvukom i tek ponekad, kad to ona sebi dopusti, podsjeti na “Santa Mariu”?Tople, vlazne veceri  i prigusenu, sjetnu crnacku pjesmu.

Je li to uopce bilo u ovom njenom zivotu.
Ili nekom drugom kojeg tek sanjamo?
Mozda je o tome razmisljala dok je povijena, u crninu zavita stajala pored ruba one svjeze iskopane rupe u zemlji, oprastajuci se od svog sina Jedinca, moga oca. Predajuci ga pokorno zemlji, uvjerena da ide u nebo? Je li pitala za pravdu i red na ovome svijetu, ostajuci bez najvrijednijega u svome zivotu, otkidajuci se od sebe same. I koji je to put vec u njenom zivotu bilo, da tako mirno stoji pored tih crnih rupa. I je li se pitala ima li tome kraja?I koliko je nje ostalo.
Ona je sigurno znala. Iako nikada izrekla nije. A ja pitala nisam.

Zavrsivsi molitvu, prenula me iz misli, vratila svjesnost u tu sobu kojoj smo sjedile.
Pozalila mi se na slabost, na neke boljke koje vec odavno “nosi”, pozalila mi se i na Boga koji mora da ju je zaboravio pa je jos na ovom svijetu drzi. Ostala sam jos neko vrijeme, a onda se oprostismo, uz moje obecanje da cu ponovo doci za dva, tri dana. Bila je sretna.
Izljubih je, vec pomalo uzurbano, mene je cekala moja mala djevojcica, neki drugi zivot, mimo ovog zivota u kojem vrijeme kao da je stalo. I kao da sam ga, pazljivo zatvarajuci rasklimana vrata njene trosne kucice jos vise usporila.

Kada je dva dana kasnije, u rano jutro zazvonio telefon, kada je njena susjeda nazvala da mi kaze ono o cemu ranije nisam htjela ni razmisljati da se mora jednom dogoditi, tek tada sam se prisjetila one grude nelagode, onog osjecaja da neka zima preko mene prelazi, koja se javila onog trenutka kada sam, odlazeci od nje, zatvarala vrata u zeleno bojana, bas kao i kuhinjski namjestaj.  Ona hladna gruda nekakvog predosjecaja koja se javila tek kao bljesak negdje na rubu pameti, koju zbog svoje uzurbanosti otjerah, tako lako i tako povrsno, kao sto rukom, dosadnu muhu tjeras.

Bio je bljestavo suncav dan. Hladan je vjetric mreskao povrsinu ledom oivicenih lokvica. Svecenik je nesto govorio, ali samo mi je poneka njegova recenica dopirala do svijesti.
Pogled mi je bio prikovan na ono cvijece koje ce s njom, tamo dolje u zemlju; prikovan, kao da nigdje drugdje ne mogu i ne smijem pogledati. Kao da o tom pogledu, sve na ovom svijetu ovisi.
Sada sam ja bila sama.
Bas kao nekada ona, na istom mjestu, na kojem su se svi krugovi zatvorili. Sin, otac i majka.
Sama, u crnini, povinuta. Bez suza.

Vratila sam se kasnije njenoj kuci; vatra je ponovo pucketala u stednjaku, svijeca je bacala svoje titrave odbljske, sjedoh na njenu stolicu. Bez misli.
Ponovo uzeh ono pismo koje mi je ostavila,(a tko zna kada napisala ako se ne stigne samnom oprostiti) i po ne znam koji put procitah onu recenicu: onu o odlasku s mirom u dusi i srcu, o oprostu i sreci. U kojoj gotovo stidljivo priznaje tek jednu svoju malu sebicnost: zelju da me vidi barem jos jednom, da joj jos jednom pogled na moje lice, istovjetno licu njenog sina, podari zrno srece. I zrno smisla.Kao dokaz, da ipak, na kraju, nista nije bilo uzaludno.
Pogled mi je bio cist; tek je ruka u kojoj se tresao onaj tanani list papira, svjedocila o oluji u mojim dubinama, sto vjesto iz prikrajka vreba.
Tek je pogled na onu istu crvenu kutiju, koju nitko s mjesta pomjerio nije, na one mirisne medene sape koje je s puno muke i  jos vise ljubavi, pripremila toga Bozica, pokrenuo slapove mojih kisa.
I padale su bezglasno, tiho kao proljetne kise kojima se tako raduju beraci kave na “Santa Mariji”.
Iako nje na toj plantazi odavno nije bilo: tek pokoja iskrzana fotografija u obiteljskom albumu vlasnika plantaze, toga je dana njen mladi duh ponovo trcao izmedju stabala kave mastajuci kako ce se jednog dana vratiti u njeno selo. I njena je uspomena bila ziva, toga dana, u maloj crkvici na toj istoj plantazi, u misi zadusnici kojom joj je svoju ljubav i postovanje iskazao onaj njen
mali brat (sada vec star covjek, djed brojne unucadi) kojeg je svojim rukama stitila od dravske hladnoce.

Puno, puno kasnije, zatvorih zadnji put ona rasklimana vrata njene trosne kuce.
Zamotavsi ih u papir, u dzepu ponesoh nekoliko medinih sapa.
Nisam kao uvijek dotada zurila u onaj zivot kojeg sam ostavila tamo negdje.Pitanja su uzmicala pred odgovorima koji su navirali.
Koracala sam polako, prvi put svjesna da neraskidivo isprepleteno nosim ovaj svoj i njen zivot u onaj koji me tek cekao tamo iza magle.
I tek sam tada pronasla moje zrno smisla.

19.02.2007.

STO JE BABI MILO, TO SE BABI SNILO...:)

Jel inspiracija ili pusta zaj…. manje je vazno..Gdje ce nam obraz, ne odgovorimo li na ovo…J Fala ti od srca Sweetie, ko sestri ti fala sto me ne zaboravi na ovako vaznu temu…J Obavezujem te da me ne zaboravsih ni kad se neke pare budu naokolo dijelile…J

 

Pitanje je po sistemu masta radi svasta – elem, gdje biste se voljeli seksati odnosno formalnije govoreci, gdje biste voljeli voditi ljubav?

 

Pa mozda bi moglo, recimo:

 

Na bijelom pijesku kojeg udara tirkizno more Jamaice (o pijesku u guzi cemo misliti poslije…J

 

U nekoj japanskoj kuci s onim slide doors…(sto bi napudrane babe virile kroz rupicu, uh, brrrr… al’ hajd’ recimo da ni to nema veze)

 

Na Kubi, u nekom divljem vrtu u kojeg dopire zvuk, omamljujuce, divlje salse…(sto bi nas izboli neki goropadni insekti, nema veze)

 

U nekoj planinskoj kolibi, zametenoj snijegom, uz zvuk i svjetlost vatre kamina…(kako bi prezivjeli dok snijeg ne okopni, nema veze)

 

 

Kako je krenulo, lista bi mogla biti poduga…J al’ ni to nema veze, dok je nama nas..:)

 

A i sto da se zamaram, s nekim listama, pustim zeljama mastarijama i slicnim tricama i kucinama.  Dragi je kreativan za nas oboje...:)

 

P.S. sto rece moja prijateljica, suti dobro je dok ga ikako ima. Seksa, jel…J

 

 

 

16.02.2007.

OLYMPIC GAMES - LONDON 2012

UK Sport” procjenjuje da trenutno 36 milijuna ljudi ili 60 posto populacije sudjeluje u nekoj vrsti sporta na regularnoj bazi.

Sa 10 tisuca sportskih terena diljem zemlje, sportashi i rekreativci nikada nisu u sitauciji da se nemaju gdje baviti sportom ili da ne postoji dovoljno izbora. Od igralista za kriket u pitoresknim selima do high tech gymova koji su otvoreni 24 sata, sportski tereni su stalni i nezaobilazni sadrzaji UK gradova, gradica i sela.

Prolazite li nekad pored brojnih parkova u Londonu, svugdje cete, a osobito vikendom vidjeti stotine, tisuce ljudi u nekoj vrsti sportske aktivnosti.

Koliko su Britanci ludi za nogometom, naprimjer, vjerujem nije potrebno posebno elaborirati.

Sportski klubovi, pub klubovi, office lige nude razlicite izazove za ljude razlicitih fizickih mogucnosti. Svakog jutra i veceri, sportski centri, bazeni i parkovi u zemlji su puni.

Sport u UK je refleksija drustva – u ovako multikulturalnoj zemlji – nema opcije koja nije ponudjena i u kojoj, ovisno o osobnim afinitetima ne mozete uzivati ili je upraznjavati.

Skijashi u Skotskoj ili surferi u Cornwallu uzivaju gotovo neogranicen pristup dobro zasticenim prirodnim ljepotama.

Cijela vojska volontera odradjuje posao iza scene ne bi li odrzala Britaniju aktivnom. Mame, tate, ucitelji i prijatelji djeluju kao treneri, terapeuti, suci, vozaci autobusa, osiguravajuci time da sport odrzi jedinstvenu i integralnu ulogu u nashim zajednicama.

I uopce im ne pada napamet ne sudjelovati ili se pozaliti, kako bi to trebao odraditi grad, opcina, drzava, vlada…

 

Sve je to, bila osnova da se London natjece za orgaznizaciju Olimpijskih igara 2012 godine.

No, mozda nije loshe podsjetiti da je London vec bio domacinom Olimpijskih igara i to daleke 1908-e godine.

Naime, katastrofalna erupcija Vezuva 1906 godine, uzrokovala je promjenu plana da Italija, grad Rim, bude domacin igara, jer je zemlja, nakon te prirodne katastrofe, morala preusmjeriti financije u izgradnju i obnovu razorenih podrucja oko vulkana.

Unatoc vrlo kratkom vremenu, London se natjecao za domacina igara i dobio natjecaj.

 

A kada se vec spominju Olimpijske igre 1908, onda treba reci koju i o igrama 1948-e godine.

Zbog II svjetskog rata, igre su odgodjene 1940, te 1944 godine, te je London ponovo bio u situaciji da na “short notice” organizira igre 1948-e godine. Unatoc teskim vremenima iz predhodnih ratnih godina i obnovi tesko razorene infrastructure grada, postojala je sveopca zelja i entuzijazam da se ugosti dogadjaj kojim ce se proslaviti nepokolebljivi ljudski duh. Udomiti igre u poratnom Londonu nije bilo lako. Mnogi su sportashi bili smjesteni u vojnim barakama. Racionalno upotrebljavanje hrane je josh uvijek bilo na snazi. No nada i idealizam Olimpijskog plamena su gorjeli jace nego ikada.

 

Tradicionalni cetvorogodisnji ciklus redovnog odrzavanja Olimpijskih igara, nikada vishe nije prekinut nakon 1948 godine.

 

U Londonu 1948, postavljeni su neki novi rekordi: sudjelovanje vsihe od 4 tisuece sportasa iz 59 zemalja, od kojih su 385 bile zene, ukljucujuci i neprikosnovenu zvijezdu igara, Dutch sprintericu Fanny Blankers Koen.

 

I josh jedna zanimljivost o igrama 1948 godine: u post ratnoj Britaniji samo je nekoliko ljudi posjedovalo TV prijemnike, no unatoc toj cinjenici BBC je prvi puta javno emitirao program vezan za Olimpijske igre koji se mogao gledati na televizorima kod kuce. Usporedbe radi, godine 2000-e, 3 milijarde i 700 miliona ljudi pratilo je Olimpijske igre u Sydey-u putem TV prijemnika.

Britanci ce reci, s ponosom, da svoj najveci doprinos Olimpijskim igrama, vide u cinjenici da su pomogli u inspiraciji Baronu Pierru de Coubertin-u osnivacu Medjunaronog Olimpijskog Komiteteta da kreira moderne Olimpijske Igre.

Naime, on je 1890 godine posjetio Godisnje Natjecanje Olimpijskog drustva koje se odrzavalo u Shropshire-u te je imao priliku vidjeti natjecanja raznih sportasha u tradicionalnim sportovima. Tom je natjecanju prije pocetka prethodila svecana parade svih sudionika i organizatora.

De Coubertin je bio toliko impresioniran vidjenim, da je po povratku, napisao clanak u uglednom francuskom dnevniku, izrazivshi time svoju odluku i posvecnost u ozivljavanju Olimpijskih igara u Grckoj.

 

Ostalo je povijest…

 

 

 

 

O Olimpijskim igrama u Londonu 2012-e u narednom postu….:)

12.02.2007.

SUPLJA

Slusam Heart FM - ne pricaju puno, ne gnjave nekim supljim, sviraju laganini muziku...

Pa da ja malo supljiram....:)

Nakon proslotjednog snijega, ovaj je poceo kishom, koja se cijelog dana predomisljala kakva da bude - ona dosadna, sto sipi ili ona znazna sto zacas umije pospane oci prozora.

Sinoc se suzdrzala tako da su sve vidjenije face, a osobito facice uspijele prosetati toalete po crvenom tepihu prije ulaska u svecanu dvoranu. Baftinu nagradu je, kao sto se vjerojatno i ocekivalo, odnijela Helen Miren za ulogu Elizabete II u filmu "Queen". Plavooki Daniel Craig je "popusio" sto se nagrada tice.

London se priprema za Olimpijadu 2012, a vlada najavljuje kandidaturu za World Cup 2018 - sto nas osobito veseli, jer smo presretni placati visoke Concil Tax rate, al' hajd...:) Moj je dragi iz Olimpijskog grada, sad je ponovo u Olimpijskom gradu. Ne zali se para, nije beg cicija...:)

Zena princa od Walesa, slikovitog imena Camilla, uskoro ide na histeroktomiju, pa je Buckingham Palace naravno izdala prigodnu izjavu za javnost.

A ja?

Snimila sam da Clinioque ima prekrasnu kolekciju sjenila za oci, blushera i sjajila...:)

Opet obracunavam porez...:(

I evo, bavim se supljim pricama...:)

Nigdje veze, al' nema veze

 

 

03.02.2007.

SARAJEVSKO POSLIJEPODNE.

... kaze tamo onaj Sarajlija: - Znash, kad sam s Njom, ubio bih je. A kad nisam s njom, ubio bih sebe.

Pa jah....

Zbog nje, valja Planetu nagovoriti da promijeni smijer kretanja.

Zavesti Mjesec.

Porazbacati zvijezde na nebu.

I sve to zbog Ljubavi.

 

Jer: Kad sam s Njom, ubio bih je. A kad nisam, ubio bih sebe.

I tako. Grad zivi, dishe. Miljacka teche.

A Univerzum se utopila Ljubav.

 

 

01.02.2007.

MY WAY

And now, the end is near;
And so I face the final curtain.
My friend, Ill say it clear,
Ill state my case, of which Im certain.

I've lived a life thats full.
I've traveled each and evry highway;
And more, much more than this,
I did it my way.

Regrets, I've had a few;
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.

I planned each charted course;
Each careful step along the byway,
But more, much more than this,
I did it my way.

Yes, there were times, I'm sure you knew
When I bit off more than I could chew.
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall;
And did it my way.

I've loved, I've laughed and cried.
I've had my fill; my share of losing.
And now, as tears subside,
I find it all so amusing.

To think I did all that;
And may I say - not in a shy way,
No, oh no not me,
I did it my way.

For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught.
To say the things he truly feels;
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows -
And did it my way!

30.01.2007.

RAZGOVORI

Ne znam sta je, kaze ona neki dan, mozda zato sto starim ili je neki drugi razlog?

Nije ni izgovorila, vec sam razmisljala o nebulozi recenice koju ljudi tako cesto upotrijebe, kao naravno i neke druge recenice, fraze, koje smo pokupili usput, ponavljajuci ih bez stvarnog razmisljanja sto njihov sadrzaj doista znaci.

 

Cuj, mozda starim!!!??? Starish, draga moja, kao i mi svi, svakoga trenutka svoga postojanja. Starimo, unatoc prekrasnim emocijama nashih roditelja, od trenutka zaceca, od trenutka njihove spoznaje da se u svilenim i magicnim prostorima majcinog organizma stvara novi zivot. Kakav, ne znamo, mada mu zelimo nabolje, zivot, koji od pocetka ima jednu sigurnu konstantu I putanju, a to je starenje.

 

Ali, ne budi lijena, pa prepishi recenicu s pocetka i nastavi zapoceto.

Dakle, ne znam sta je pravi razlog, mozda je zato sto starim, ali u zadnje vrijeme (sto, znaci zadnje vrijeme??? – tjedan, dva, par mjeseci, godina??) nista vishe ne stizem!

Na poslu sam umorna, kucanske poslove obavljam znatno duze nego sto sam ih ranije obavljala, za svoje privatne hobije, razonode, sitnice koje me vesele – gotovo da vishe i nemam vremena. I ljudi mi, iskreno da ti kazem, nastavlja ona, sve vishe idu na zivce.

 

Zanimljivi su ti, takozvani razgovori, kada jedna osoba drugu pita za misljenje, povjerava joj svoju intimu, a ta druga osoba, moze i umije, istovremeno koncentrirano slusajuci svog sugovrnika/cu, razmisljati o onome sto ta osoba govori i o podznacenju, podkontekstu recenog, transformirajuci to isto, na sebe – na svoju “situaciju”, svoje “probleme” – svoje dozivljavanje istog.

I josh je zanimljivije da ta prva osoba iznoseci svoje probleme tonom ocekivanog savjeta koji bi kasnije trebao uslijediti, zapravo to misljenje i ne treba. I da isto tako, ona druga, koja je u ulozi slusaca, znajuci i osjecajuci, da je njen savjet ili definicija koja bi problem priblizila rjesenju, u sustini nepotrebna.

 

Tako se, u formi jednog razgovora, odvija zapravo, njih nekoliko, paralelno, egzistirajuci u univerzumu gotovo neovisno jedan od drugih.

 

I tako se, sto bi rekao nash narod, “site” narazgovarasmo, putujuci po putanji starenja, besmisleno troseci vrijeme sadasnjosti.

 

Na svu srecu, ima i onih, s kojima je zadovoljstvo razgovarati i zajednicki stariti, ne razmisljajuci ni milisekunde o procesu koji nam dogadja.

 

23.01.2007.

KLETVA...:)

Prozvala me Melrose josh odavno (onomad kad je kletva cirkulirala ovim svijetom), a kako se dobar glas daleko cuje, a loshiji josh dalje…J…hajd’ da sumiramo:

 

  1. Iz ranijeg djetinjstva sjecam se kako sam zaradila dobre batine po goozi, jer sam: nakon skole, odjurila da se igram s djecom iz susjedne zgrade, a kljuc od stana sam “sakrila” ispod otiraca. Mozgajuci, kako ce ga mama kad dodje s nastave naci, odlucila sam da na vrata prilijepim veliki papir s porukom da se igram u toj i toj zgradi s tim i tim prijateljima i da se kljuc nalazi tamo i tamo. I josh sam nacrtala strelicu koja je precizno oznacila smjer otiraca za cipele…J Mama je svoje odusevljenje mojom kreativnoscu izrazila kuhacom na vec spomenutoj goozi…J

 

  1. S kljucevima od stana sam u tom ranom skolskom uzrastu uvijek imala problema (imala sam ja lanac oko vrata i kljucic na njemu…J, ali uvijek su se nekako dogodili problemi). Jednom drugom prilikom sam otishla do kioska za novine, da kupim one mljac mljac zvake u kuglicama, raznobojne, sto su dolazile pakirane u dugacki, plasticni tuljac. U jednoj ruci sam grcevito cuvala novac za zvake, u drugoj famozni kljuc od stana. Kupih zvake, pokupih kusur, te od uzbudjenja valjda sto cu uskoro osjetiti ukus tih preslatkih zvakica, ostavih kljuc na hrpi “Vecernjeg lista”. Sva sam bitna i vazna vratila se u dvoriste nashe zgrade, podijelila zvake prijateljima i veselo smo se nastavili igrati do u noc. Mama se vratila s posla, pitala za kljuc, i…. ja se tek tada sjetih da kljuca nema. Ovamo, onamo, dosjetim se gdje sam ga ostavila, trk do prodavaca novina, kljuca nema. Sjedili smo u komsiluku, mama i ja, sve negdje do ponoci, kada je bravar promijenio bravu, i isporucio nove kljuceve. O onome sto se dogadjalo kada smo s novim kljucevima ushli u nas stan, nekako ne bih ovom prilikom….:)

 

  1. Jedna od stvari koju sam uporno radila, a koja je moju mamu dovodila do ludila je bilo citanje u mraku! U doba ranog puberteta, pa i kasnije u adolescenciji…J bila sam luda za knjigama. Klasici knjizevnosti, moderna, … daj samo… Zamisljala sam Heatclifa, Onjegina i njima slicne junake….:)Mama je gasila svjetlo u mojoj sobi u 9 navecer (jer, sutra je radni dan, mora se u skolu itd), a ja bih nastavljala citanje, osvjetljujuci stranice baterijom, ili bih se ustala, podigla roletne i citala pri svejtlosti neonki s ulice. Uhvatila me na prepad nekoliko puta i “fasovala “ sam naravno jezikovu corbu. A i ono sto mi je govorila: …izgubit ces oci od citanja u mraku, nisi normalna….:) I danas, svaki put kad stavim naocale na nos i otvorim knjigu, sjetim se nje i njene kletve…J I vjerojatno je suvisno spomenuti, da se uhvatim kako isto ili slicno, govorim mojoj Jedinici…J

 

  1. Mog Dragog sam prvi put vidjela i sluzbeno upoznala na obali Miljacke, s one strane Skenderije. Imali smo vec isplaniranu neku shemu da odemo posjetiti njegovog i mog drugara koji je sluzio vojsku u Sinju. Cijeli taj put je bio avantura za specijalna sjecanja, no jedan detalj i danas, kada ga se sjetim ili kada ga prepricavamo izmedju sebe, nas uvijek navede na smijeh. Bilo je to vrijeme otkrivanja razno-raznih zabranjenih stvari, pa sam ja tako, tada otkrila domace, crno, gusto, dalmatinsko vino. Kupili smo vino od nekog starog Sinjana, koji nam je prodao vino u plasticnom kanisteru od 3 litre, pod uvjetom da ga odmah vratimo, jer ce nam inache naplatiti kauciju za kanister. Doshli smo u hotelsku sobu i mozgali gdje cemo sada s tim vinom??? Isprobali smo umivaonik u kupatilu, no cep je propustao. I dosjetimo se da odvrnemo plafonjere sa stropa, bile su udubljene kao recimo duboki tanjuri za juhu, i da vino izlijemo u njih….:) Pili smo vino iz plafonjera, bili smo bezbrizni, mladi i, zaljubljeni. Ipak, taj nacin cuvanja vina a osobito ispijanja, ne bih preporucila. Nije bash jednostavno piti iz plafonjera i pri tome ne proliti ni jednu kap….:)

 

  1. Sporadnicnih “bisera” nisam postedjena ni dan danas. Prije cini mi se, dvije godine, sam se uputila u neki shopping na Oxford Street i nakon par sati hodanja, osjetim da moram u toilet. Znajuci da u “Marks&Spenceru” imaju puno toaleta, cisti, mirisni, sve pet…J, a kako sam i inache namjeravala u tu trgovinu, uputim se, sada vec polutrceci u toilet. Kad tamo, guzva. Cekaj u redu, pritisak na mjehuru se povecava, i uletim konacno u toilet, vec sva zapuhana, crvena u licu. Otkopcam rifle, (ne sjednem naravno na dasku) i s olaksanjem pocnem piskiti. Nakon par sekundi sa zaprepastenjem vidim nekakvu vodu oko mojih sandala. Otkud reko’ tu voda??? Sekundu ili dvije kasnije, ustanovim da je netko pametan, solju toaleta poklopio daskom.!!!! Rifle su naravno, bash na strateskim mjestima bile mokre…L Pokusala sam se “osusiti” papirom, no naravno nije ishlo, bila sam uzrujana i postidjena kao malo kad’ u zivotu…J Ostala sam u tom glupom toaletu bar josh sat vremena u nastojanju da se nekako osusim. Izletila sam iz trgovine, uhvatila prvi taksi i otishla kuci. I svaki put kad pomislim kako li su se decki iz security officea zabavljali na moj racun, oblije me rumenilo…J

Od tada, dobro vodim racuna o mom ostecenom mjehuru i idem na toilet svakih sat vremena, morala ne morala…J

 

I zato:

 

Istraumirana neugodnim dogadjima iz ranog djetinjstva, na kljuceve od kuce sam zakacila velikog “Arsenalovog” medu, i ne vadim iz torbe, osim kad moram…J

 

Na zidu iznad kreveta, montirala nocnu lampu da baca svjetlo direktno na stranice moje knjige. To isto uradili i u sobi nashe Jedinice…J

 

Vino, zlu ne trebalo, kupujem samo u flashama. Ako usfali casha, moze se i iz flashe…J

 

Vodim vrlo pazljivu brigu o mjehuru….:)

 

Bilo bi, i ima toga josh puno.

Nastavak u nekom novom krugu bloggerskih kletvi….:)

 

 

 

 

 

 

 


Stariji postovi

My Kingdom
<< 03/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


MOJI LINKOVI

VRIJEDNO POGLEDA

VRIJEDNO PODSJECANJA
[b]NA POLA PUTA

Hej, mnoge vatre sam lozio,
i mnoge vode zamutio
nošen srećom i zlom.

I da znaš, tri sam banke potrošio,
a da nisam ni slutio,
da sve to tek prohuji s vihorom,

jednom za uvek...

Hej, gde su sad oni klikeri,
trešnje sa periferije,
sveske iz šestog b?

Gde su sad svi gimnazijski šminkeri,
prve studentske ferije
i čežnjiva pisma iz armije?

I vidiš već sam tu, na pola puta - sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele.

Hej, čudne staze do uspeha,
čvrsta vera u drugove,
sve je to varljiva stvar.

I sad, ako postoji uteha,
ja nisam praštao dugove
i svakom sam vratio isto bar.

I vidiš vec sam tu, na pola puta...

Hej, sada znam gde sam grešio
i gde sam, na žalost, bio gad,
a gde, na žalost, ne.

I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače.

I vidiš već sam tu, na pola puta...[/b]

VRIJEDNO UPOTREBITI ZA RAZMJENU TAJNI...:)
tanja_20us@yahoo.com

P.S. Ne slati: reklame, horskope, loshe vijesti
Thank you.

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
34247

Powered by Blogger.ba